Izašao sam van sa flekom od kesten-pirea na majici
Joj, što ja volim tablete s nuspojavama. Ustvari, tablete me čak toliko ni ne zanimaju koliko nuspojave. Ne bih nikada ni uzimao tablete uz koje ne dobiješ i nuspojave.
Svrbež mi je, recimo, u samom vrhu najpoželjnijih nuspojava. Sa svrbežom nisi sam. Stalno se imaš čime baviti... Ak ćeš se češati, ak ćeš se boriti sam sa sobom i pokušavati se suzdržati od češanja. Svrbež sam po sebi je dovoljan. Međutim, sreća je veća ako uz njega dobiješ još i vizualnu komponentu na površini kože. Crvenilo ili neko obojenje je sasvim ok. Vizualna komponenta je vrlo bitna jer direktno upućuje na mjesto koje žudi za češanjem te nije potrebno češati se naokolo i naširoko ne bi li napokon odredilo žarište. Već vidim blisku budućnost u kojoj će tablete u sebi imati isprogramirano da se crvenilo na koži manifestira u obliku slova X jer X označava mjesto. Ili da se na koži stvori par koncentričnih kružnica u obliku mete.
Premija je ako uz svrbež i crvenilo (obojenje, ne?) dobiješ i neka izbočenja ili plikove koji ti garantiraju brzo prokidanje površine kože noktima te se u vrlo kratkom vremenu mjesto svrbeži može obogatiti i malim, simpatičnim krasticama koje opet, čak i same po sebi, stvaraju užitak dok zacijeljuju, pa ih opet otkidamo i tako dalje... Kraste je dobro napraviti jer, jednom kad svrbež prođe, ostaje nam nešto s čim se neko vrijeme još možemo igrati i što će nas s nostalgijom podsjećati na period dok smo imali svrbež. Dakako, sve ovo pije vodu ako je svrbež na mjestu kojeg možemo počešati. U suprotnom nuspojave mogi biti i psihičkog karaktera.
Proljev je još jedna od Top10 omiljenih nuspojava. To je ravno duhovnom iskustvu. Pročišćenje, čovječe. To je pojava koja je u stanju smiriti i najnemirniji duh te ga duže vrijeme zadržati na jednom mjestu. Ili barem u neposrednoj blizini. Sa konstantnom težnjom prema centru. Proljev je mirenje sa sudbinom. Proljev je samoća koja neminovno vodi ka prosvjetljenju. Sam sa sobom, gol pred Bogom, baviš se svojim mislima ili eventualno nekim dubokim štivom ukoričenim u knjigu koja se, eto, baš našla u WCu pri ruci. Ni vatra pakla ni rijeka Jordan ne mogu te pročistiti kao jedan dobar proljev.
Izašao sam van sa flekom od kesten-pirea na majici. Fleka je bila tamo gdje obično bude kokrodil na Lacoste majicama. Na lijevoj strani prsa. Na lijevoj sisi. Kad se gleda od mene. Da me je netko pitao što je to, ja bih mu rekao da je to logo proizvođača majice. Al nije me nitko ništa pitao. Nije nitko to ni vidio jer nisam skidao jaknu. Nisam, doduše, nikoga ni sreo. Gluha noć.
Jedno vrijeme sam razmišljao o tome da se kanem mača i to ne samo zbog one "'Ko se lati mača..." već uistinu nisam znao što bih s njim. Čak sam se osjećao nelagodno što posjedujem oružje takve moći. Mislim, s time možete biću oduzeti život. To i je jedina namjena zbog koje je iskovano bilo koje oružje - da oduzme život. A moja narav nikako nije podržavala situaciju u kojoj bih ja to bio u stanju učiniti. Ta ne znam ni da li bih u samoobrani bio u stanju isukati mač iz korica. Pička! Oprostite na izrazu i digresiji, ali mislim da sam jednom prilikom negdje pročitao kako riječ "pička" potječe baš od korica mača. Od toka, jel. Ako je to sjećanje točno, dodao bih još kako mislim da smo to pokupili od nekog od zapadnoslavenskih naroda (koji su, uzgred budi rečeno, SJEVERNO od nas). Nikad mi nije bilo jasno zašto je ta riječ vulgarnija od "vagine". Valjda zbog "č" u nazivu...
No, da ne ulazim sad previše u pičku, vratimo se mi našem sječivu. Možda ja sam nisam znao što bih s njim, ali onaj koji me zadužio za to sječivo sigurno je znao zašto to radi.
Priča je manje-više slična onoj kad mlad dođeš u vojsku i zadužiš neko oružje jer jedna od osnovnih zadaća vojnika je da zna rukovati oružjem. Ako vojnik i ne zna što on tamo radi i što će mu oružje, đeneral sigurno zna i on će objasniti vojniku sve što se u vojsci treba savladati. Moja situacija je utoliko drukčija što ja nisam ni znao da sam unovačen, pa mi je čuđenje i nepoštovanje prema oružju time bilo veće. Čovječe, usudio sam se pomisliti da mi to ne treba. E, baš sam budala.
Dakako, nije trebalo puno vremena proteći da napokon isučem mač iz korica i protegnem oštricu tako da je zrak pod njom zajecao. I nije da su me tad napali neki ubojice ili razbojnici nego sam sreo neku čeljad. Nejake ljude. Što bi kornjača rekla - sve se odvilo tako brzo... Ne bih rekao da oni znaju što se tada točno dogodilo, a ja sam ih ostavio iza sebe kao da se ništa nije ni dogodilo. Tako to krene... I nakon toga više nikad nisam pomislio da mi je taj mač teret.
Jednom prilikom je, doduše, morao zasjati punim sjajem i pokazati svu snagu koja je u njemu ukovana. Bilo je to jedno toplo ljetno popodne. Na mom putu se našla livada i nije bilo druge nego da prijeđem preko nje. Trava je bila zelena i mekana i svaki korak po njoj je bio pravi užitak i melem za moje tabane nakon što sam dobar dio propješačio po putu nasutom kamenjem. Rekao bih da je taj put tek nedavno bio napravljen jer je kamenje bilo još prilično oštro i ostavljalo je tragove na koži. Za razliku od uskog puta, livada je bila nepregledna. Na sve strane se zelenila trava, a tek tu i tamo bi stršalo pokoje usamljeno drvo. I zekonja se radovao livadi. Tek u daljini su se nazirali šumarci. Pomislio sam kako ću taman uvečer doći do tih šumaraka i da bi tamo valjalo i prenoćiti. Iz misli me prenuo trzaj zeca koji je serijom brzih skokova šmugnuo iza najbližeg grma. Kuda ćeš, beštijo? Nisam ni stigao krenuti za njim da vidim kamo se uputio kadli se nebo preda mnom zatamni u neku neprirodnu crvenu boju. Sunce mi je bilo za leđima, ali nisam se ni trudio okretati da vidim nije li možda došlo do neplaniranog ranog zalaska. Pogled mi je bio uprt preko livade gdje se nazirao oblak prašine prožet svjetlom kao da se sam oganj nakanio na mene.
Lijevom nogom sam iskoračio za stopu, a desnom upro u mekano tlo. Prihvatio sam dršku mača i polako ga izvadio iz korica. Oštrica se presijavala kao da je sve zrake sunca privukla sebi i sada iz njega crpi dodatnu snagu. Toliko je zasjala da su se teško mogli nazrijeti i njeni rubovi. Oblak prašine je jurišao prema meni, a napokon su se iz njega ocrtale i četiri spodobe - četiri jahača obavijeni tamom crnijom od najcrnjeg mraka galopirali su uz zaglušujući topot zvjerinjih kopita. Krv se cijedila sa neba iznad njih, a tu i tamo nebo bi sjevnulo u boli kakvu ovaj svijet ne pozna.
- Prijatelju, što ćemo? - upitam Prijatelja.
Prijatelj je rekao da je on prestar da se sa mnom upušta u tu borbu, ali mi je dao savjet da se pazim bijelog konja i još je nadodao:
(Jebiga, ništa pošteno se ne može pošteno embedati u blog, pa eto onda 'vako...)
Sanjao sam Rippera. Rekao mi je da sam genijalac. Nakon toga je je stisnuo šaku desne ruke i pružio je prema meni. Ja sam je onda boksnuo onak kako se boksnu ljudi pri prijateljskom pozdravu. Žene to ne čine. Barem to nisam nikad vidio.
Hauever, vrlo pronicljivo zapažanje tog mladića iako mi se po prvi put pojavljuje u snu. Noraha, recimo, to nije skužila, a imala je nekoliko prilika. Valjda se više bavila nekim drugim mojim kvalitetama.
Tog dana u jeseni dvije tisuće i desete dogodila se uistinu nesvakidašnja pojava. Kiša plamenih kugli proparala je atmosferu i kroz sive oblake jurišala je prema tlu. Tog dana, u jeseni dvije tisuće i desete, na zemlju se spustila vojska anđela. Promatrao sam tu veličanstvenu pojavu kroz prozor vlaka što se migoljio kroz ravnicu. Više ništa neće biti isto, pomislim. I to ne samo za mene.
Otkako sam krenuo na put, s raznih strana sam dobio savjet da ne pišem knjigu. Bili su to dobronamjerni savjeti i nije bilo razloga da ih ne poslušam. Neki od ljudi, koji su mi to savjetovali, čak su već neko duže vrijeme bili i mrtvi. A kad vam mrtvac nešto kaže, zbilja morate biti prilično bahati da ga ne shvatite ozbiljno.
Često radim zabilješke. Ponekad zapišem neku priču koju sam doživio, ponekad napišem pjesmu, a ponekad se u zabilješci nađe i jednostavna misao ili ideja. Tako sam se jednom prilikom poprilično raspisao i, kad me već napustila inspiracija, ponad teksta sam, ko za vraga, stavio naslov - Knjiga Postanka. Čim je naslov osvanuo pred mojim očima, učinio mi se pomalo nepromišljen. No, sad je ionako kasno za promišljanje. Bacio sam pogled preko ramena kako to već rade ljudi koji strepe da ih netko uhodi. Uvjerio sam se da je soba prazna. Zatvorio sam dokument i pošao spavati.
Već sljedeći dan je navratio Stari. On zbilja rijetko dolazi i ne druži se s nama uz kavu. Ne samo to, pojavljuje se samo kad se događa nešto ozbiljno i/li od iznimnog značaja. Uglavnom komuniciramo na daljinu. Moram priznati da me je njegova pojava tada poprilično uznemirila.
Polako je šetao po sobi, a onda je zastao pored prozora i gledao na ulicu.
- Gjuroo… - počeo je, još zureći kroz prozor - vrijeme je da se napiše nova knjiga. Znaš li ti išta o tome?
Napokon je pogled skrenuo prema meni. Bože moj, kako ne volim taj pogled. Bio je toliko blag i smiren kao da me je pitao da li sam danas što ručao tek toliko da me nešto pita. A uopće nije takva situacija. Uopće nije. Ruke su mi se znojile, a noge su htjele otići bilo gdje samo da nisam ovdje. Kao kad me je stari Falamić uhvatio u krađi svojih trešanja i vodio me kući prijeteći kako će to ispričati mojim roditeljima. Otići. Uteči. Uteči što dalje odavde. Pobjeći od tog pogleda i pitanja i istine koja mi se podastire. Preveliko je to za mene. U što li sam se upetljao?
Oči su mi sijevale, a Stari je još uvijek stajao na istom mjestu s istim pogledom i istim pitanjem.
- Ne - slažem.
Tako nekako i tu negdje otprilike i završava ovo poglavlje.
