Dijete
Dok sam bauljao pustinjom, usnuo sam san sličan onome kakvog je usnuo Nikanor Ivanovič Bosoj jedne noći u ustanovi za psihički nestabilne ljude. Tamo su ga, dakako, smjestili s razlogom.
Usnuo sam kazalište i kazališnu predstavu i ni dan danas ne znam zašto sam tu predstavu povezao baš s izvođenjem "Macbetha". Sama radnja sna, doduše, puno je bliža događaju iz Varijetea kada je siroti Žorž Bengalski ostao bez svoje glave. Moram priznati da prije tog sna nisam bio upućen u djela izvjesnog gospodina Mihaila čije prezime mi drvenim maljem udara po glavi. Tek kasnije sam se čudom čudio kako se njegovi zapisi poprilično podudaraju s mojim doživljajima, bilo u snu, bilo na javi. U tom periodu bauljanja, za kojeg se i zbio taj san, tek sam počeo priznavati prisutnost jedne druge pojave, sličnog (ili istog) imena - Mihaela.
Bilo je to moje zadnje noćenje u pustinji. Ujutro sam se probudio i u nevjerici spoznao da sam slijep. Kao da nije bilo dovoljno što mi noći mrznu kosti i dani pale kožu nego sam još k tome i oslijepio. K vragu, nisam znao ni kako sam se uopće našao usred tog bezličnog krajolika po kojem već ne-znam-koliko bauljam pokušavajući doći do ruba i izlaza. Kao da me sama nečista sila teleportirala u ništavilo. No, sad sam tu i otprilike sam znao iz kojeg smjera sam došao i kamo se ne trebam vraćati ako sam već krenuo u nekom pravcu, ali pitao sam se koliko daleko ovakav mogu stići. Slijep, čovječe. Obuzelo me beznađe. Da li uopće više ima smisla da bilo kamo krenem? I do sada sam samo gacao po pijesku i ispred sebe nisam vidio ništa što bi upućivalo na to da sam na putu koji će me izvesti iz ove neugodne situacije. Mogu reći da sam i do sada, u neku ruku, lutao poput slijepca po toj pustinji, ali barem sam mogao prebrojavati zrnca pijeska pred sobom u nadi da ona nekamo vode. Mogao sam vidjeti dinu iza koje ću se sklupčati i tako provesti noć. Na koži sam osjetio da me je sunce već pronašlo iza zaklona i slutio sam kako je okrilje ove pješčane dine zadnji zagrljaj kojeg ću osjetiti u svom životu.
S obzirom da još uvijek pišem ovaj blog, može se pretpostaviti da se te slutnje nisu obistinile. Obavijen tamom, širio sam kapke ne bi li mi oči raspoznale kakvo svjetlo ili obris, ali jedino što sam vidio u tim trenucima bila je agonija. Tada, u jednom trenutku, tama postade svjetlost. Što je bilo crno sada je bijelo. Nije mi to unijelo nadu u smislu nastavka mog puta, ali svakako je bilo zanimljivo. Moje oči su još uvijek bile slijepe, međutim, tada mi se učinilo kao da ispred sebe osjetim prisustvo još neke osobe.
Glupost, pomislim. Slijep sam i na rubu ludila i očaja. Vjerojatno igram neku bolesnu igru sam sa samim sobom, dajući si tračak nade u ovoj izgubljenoj situaciji. Taman je netko izašao u jutarnju šetnju i uputio se usred pustinje... Kakva glupa pomisao. A možda je nekoga teleportirala ona ista nečista sila, pa me sada želi pitati za najkraći put do civilizacije? To je već vjerojatnije. Naglas sam se nasmijao pokušavajući umanjiti jad. Bio sam siguran da ću poludjeti prije nego prepustim tijelo zaboravu.
Unatoč kratkom prepuštanju mislima o apsurdnosti svog položaja, osjećaj prisustva druge osobe nije nestao. Više instinktivno nego što sam to zbilja namjeravao učiniti, ispružio sam ruku pred sebe. Prihvatila ju je neka druga ruka. Bila je glatka, mekana i mala kao u kakvog djeteta.
Ulomak iz odjeljka III poglavlja kratke priče "Prstohvat pijeska".
|
